Opisat ću nešto što se može definirati ovako: arhitektura kao paradoks unutar urbanog kompleksa – čemu se može dodati podnaslov: arhitektura u kojoj se sučeljavaju univerzalnost i multikulturalnost, gdje univerzalnost stalno koristi tehnologiju forme, dok multikulturalnost na razne načine koristi površinsku simboliku, a taj bi potonji element trebao stvoriti zajednicu kroz komunikaciju – i to sve u doba manirizma.

Što se tiče multikulturalnosti, danas se, naravno, mnogo piše o kulturnoj raznolikosti, pluralizmu, međudjelovanju, kontekstu, itd. Zato stvorimo arhitekturu koja izričito uklapa sve to – etničku, elitnu i pop kulturu – unutar jednog urbanog konteksta.